Uz 350. obljetnicu Velike tréšnje u Dubrovniku na programu Dana kršćanske kulture u Dubrovniku u srijedu, 5. travnja održano je predavanje “350. obljetnica Velike tréšnje u Dubrovniku: ‘Zašto me, Bože, ostavi u životu da gledam ovaku mizeriju!'”.
Predavačica je bila dr. sc. Slavica Stojan, predsjednica dubrovačkog ogranka Matice Hrvatske i članica Vijeća za kulturu i znanost Dubrovačke biskupije.
Naslov predavanja bio je nadahnut tekstom iz jednog od dvadeset i šest pisama Frana Bobalija, osobe koja je preživjela taj katastrofalni potres i koja je u potresu izgubila 13 članova obitelji. Takva osobna tragedija nije bila izuzetak jer u to vrijeme nije bilo u Dubrovniku osobe koja nije nekoga izgubila u tom potresu. Posebno je dirljiva činjenica da Bobali ni svoju kći nije uspio izvući ispod kamenja iako je davao veliki novčani iznos da se to napravi.
Prema posljednjim seizmološkim istraživanjima iz 2015. godine, Velika tréšnja je bio potres od 9,5 stupnjeva po Merkalijevoj ljestvici. U pisanim izvorima iz onog vremena posvjedočeno je kako su nestajale i crkve i kuće, a ostajao je samo kamen na kamenu. Kamenje se na Grad obrušavalo i sa Srđa. Ni danas se točno ne zna u koliko je točno sati bio potres, je li bio jedan ili ih je bilo više, koliko je potres trajao i sl. Ono što se zna jeste da se potres dogodio na Veliku srijedu, pretpostavlja se između 8 i 9 sati ujutro kao i da ih je bilo više.
U Dubrovniku je to bilo obično sunčano proljetno jutro bez oblaka, ništa nije upućivalo na katastrofu, ispričala je dr. Stojan. Ljudi su obavljali svoje uobičajene aktivnosti kada se potres dogodio. Najveći broj ljudi ostao je živ zakopan. U katedrali je bila misa i stradalo je oko stotinu ljudi. Stradala je i škola puna učenika, koji su vodili isusovci, no nije bilo načina da ih se spasi.
Ukupan broj poginulih, prema najnovijim istraživanjima, je oko 1950 osoba odnosno polovica Grada, a na širem području je stradalo oko 3000 ljudi. Dubrovački nadbiskup Pietro de Torres, koji je prvi opisao potres i nazvao Dubrovnik „grobnicom živih“, a koji je u kapelici bio slavio misu kad se dogodio potres, spasio se bijegom kroz prozor iz nadbiskupske palače, a kasnije je napustio Dubrovnik kako bi se pobrinuo za redovnice koje su potres preživjele. Od 120 redovnica koliko ih je tada bilo u Dubrovniku, točno polovica je stradala. Nakon potresa slijedili su požari, pojavile su se krađe, ni hrane nije bilo dovoljno. Potresi su se osjetili i kasnije, sve do lipnja.
Od vlastele koja je preživjela i koja nije otišla formirana je privremena uprava. Nakon katastrofalnih događaja otvorilo se i pitanje odabira građana koje će ući u Veliko vijeće zbog velikog broja poginule vlastele, te je tako nastalo novi sloj vlastele. Nekolicini plemića koji su opljačkali državnu riznicu suđeno je, morali su vratiti zlato i izagnani su iz Republike. Nekoliko mjeseci nakon katastrofe počele su se poduzimati i diplomatske aktivnosti kako bi se Dubrovniku ponovo vratio normalan život.
Predavačica je uz opis jutra Velike tréšnje u Dubrovniku te događaje koji su slijedili, citirala dijelove Bobalijevih pisama te tako predočila nazočnima viđenje tog povijesnog događaja kroz osobnu tragediju autora pisama. Protumačila je i kako se potres doživljavao kao Božja kazna za kolektivnu krivnju, a među pisanim tragovima je pronađeno da su ti razlozi neki loši potezi vlastele kao i zbog potajnog pružanja potpore Osmanskom Carstvu.
Dr. Stojan je dubrovački potres stavila i u kontekst događanja onoga vremena te ustvrdila da je u dubrovačkoj intelektualnoj i književnoj sredini polovicom 17. stoljeća već zaživjela ideja o ujedinjenju hrvatskih zemalja, ali su strahovite posljedice dubrovačke Velike tréšnje 1667. godine te pogubljenje Zrinskih i Frankopana 1671. tragično odgodili procese koji su jačali hrvatsku svijest i misao o ujedinjenju i nacionalnom jedinstvu. „Zato Velika tréšnja nije događaj lokalnog karaktere nego je to tragedija koja je ostavila duboke tragove u našoj nacionalnoj i državnoj povijesti, kulturi i jeziku“, kazala je Stojan.
Uvodničar u predavanje je bio član Vijeća za kulturu i znanost Dubrovačke biskupije Ivan Vigjen, a dvorana je bila prepuna slušatelja.
Tekst: Dubrovačka biskupija/ Angelina Tadić
Foto: Nikša Sentić
