Kaže se da su gradovi kulturološki izričaj njihovih graditelja. I zato često gradove doživljavamo kroz njihove vanjske forme, fizičke osobine koje njime dominiraju, tornjeve, gradska vrata, palače i fontane. Ne razmišljamo o ljudima. Onima koji ga stvaraju, u njemu žive i koji ga promišljaju. Što bi uopće bio grad bez svojih ljudi! Ljudi su duša Grada. I obratno: kao što topografski karakter mjesta formira Grad i nadahnjuje njegove sadržaje, na isti način on oblikuje kvalitetu i smjerove čovjekova života. Odgovornošću i zauzećem, osobnim izričajem i razvijanjem talenata g. IVO GRBIĆ bio je svjedok kako čovjek može postati izdašan izvor identiteta grada.
Gospar Ivo Grbić akademski slikar – grafičar, Dijete i duša ovoga Grad, nosio je u sebi jaki osjećaj ambijentalnog identiteta, gojen prisnim iskustvom s tradicijom, poviješću i sadašnjošću ovoga Grada ali to sve ne bi bilo dovoljno da u taj njegov svijet nije bila upletena i njegova iskrena i topla osobnost, entuzijazam i uporno odbijanje neizvijesnosti, nudeći nam stalno obilno promišljanje o postojanosti.
Gospar Ivo Grbić kao umjetnik i rođeni Dubrovčanin urbani prostor Grada pretvarao je u prostor svog najdražeg boravišta. Prostor za izložbu bio je za njega gotovo kao dnevni boravak u koji se primaju prijatelji, u kojem se razgovara i nazdravlja. Dugo prisutnog u likovnom svijetu ovog umjetnosti uvijek otvorenog Grada, osobito ćemo pamtiti gospara Iva po neprestanom podsjećanju na Domovinski rat i nemili 6. prosinca 1991. godine i srbo-četničke napade na Grad. Jezikom Marina Držića progovarao je o ratu kao pogubi ljudske naravi i o miru, Božjem miru koji je dar Božje providnosti: “Gdi je mir, tu je Bog.” (Marin Držić) Neprestano je naglašavao da živimo u Gradu “gdi mir stanom stoji a rat izdaleka gleda”. Dok nas iskustvo rata upozorava na uništenje i čovjeka i njegova djela, gospar Ivo Grbiæ, kao uostalom i Držić iz dubine davnih stoljeća stalno je preporučivao da je mir Božji duhovna vrednota darovana čovjeku da može realizirati svoje talente i sposobnosti te da, poput gospara Iva – da vidi i osjeti aktivnosti, pokrete, različite druge vrste senzacija – u formi i boji. A upravo tako prepoznati i prikazani fenomeni iskazuju bit ne bilo kojeg urbanog, nego baš dubrovačkog identiteta. Simbolika njegova odnosa s ovim mjestom i prostorom i daju mu specifično kulturološko značenje. Gospar Ivo Grbić je svojom umjetnošæu dijelio cijeli niz ambijentalnih poruka u kojima se otčitava Grad u svojoj tradicijskoj i povijesnoj, ali i u suvremenoj i posve modernoj formi, mnogo više od bilo kojeg emotivnog i spoznajnog iskustva. Njegove izložbe na otvorenom prostoru središta Grada bile su pristup personalizaciji, poosobljenju Grada. Hvala Vam gospar Ivo na Vašim plemenitim gestama, na Vašim srdačnim nastojanjima i ostvarenjima, hvala Vam na revnosti kojom ste podupirali sve što je pošteno, čestito i domoljubno u Dubrovniku i u Hrvatskoj i HVALA Vam što ste uvijek odano podupirali Maticu hrvatsku!