Održano predavanje “Pirna dama u Dubrovniku”

Predsjednica OMH Dubrovnik Slavica Stojan održala je predavanje na temu pirnih svečanosti u Dubrovniku u Kneževu dvoru 26. listopada 2018. Evo naglasaka iz tog predavanja koje je pomno slušala dubrovačka pubilika koju su činili dubrovačka znanstvena zajednica, studenti, članovi OMH Dubrovnik i dubrovački građani:

„O spektakularnim svadbama u Dubrovniku ponajviše saznajemo iz književnih djela koja su za te prigode nastajala. I u ovom primjeru potvrđuje se činjenica da književna djela mogu biti prvorazredan izvor za povijest svakodnevice. Uzmemo li stariju hrvatsku književnost na tlu Dubrovnika od 15. do početka 19. st. gotovo da bismo mogli  pod većinu književnih djela, prije svega dramskih, a onda i dijelom lirskih lirskoepskih pjesama, mogli podvući pod zajednički nazivnik pirnog stvaralaštva. Pirne svečanosti odnosno pirne drame u Dubrovniku su osebujne i autentične manifestacije dubrovačkog identiteta, iako se oslanjaju na grčku svadbenu tradiciju (lascivnost, pohvale bogu Himeneju), grčke mitološke motive (grčki bogovi i mitološka bića poput vila i satire, junaci i junakinje, rimski ženidbeni ritual skarednost, otmica Sabinjanki), rimske pisce koji donose pastirski ugođaj poput Teokrita (Idile) Vergilija i Ovidija), slavensku mitologiju (božanstva( Hoja, Lero, Dolerije), kršćanski koncept čuvanja djevičanstva do udaje i talijansku renesansnu tradiciju (Antonio Ricco u Zborniku Nikše Ranjine). Za hrvatske pirne drame pastirska igra, ekloga odnosno pastorala postaje temeljni dramski žanr. Džore Držić kao utemeljitelj hrvatske pastorale je prvi u hrv. knjiž. na tlu Dubrovnika spomenuo motiv jednakovrijednostisti među bračnim partnerima  (ne ravnopravnosti)– ono što će kasniji pisci naveliko isticati kao pravilo “korta supra korti”. To je, jedan od najvažnijih, najstalnijih i najisticanijih elemenata raguzeanskog identiteta koji se kroz pirnu dramu u Dubrovniku uspostavlja, afirmira i utvrđuje. Moguće je i vjerojatno da ta doktrina postoji I drugdje, ali nema nigdje u Europi važnost kao u DBK-u I nigdje se nije tako dosljedno primjenjivala i dulje opstala. Vetranović uvodi fenomen dramske robinje i pohvalu Gradu i njegovoj slobodi u pirni diskurs. Nalješković unosi lascivnost koja je izravna i gruba. Marin Držić u Tireni hvali dobar odabir mladenke i mladoženje s porukom da se tako uspostavljaju harmonija i sklad u pastirskoj dubravi koja je alegorija Dubrovnika odnosno Republike. Istu misao izrekao je i Gundulić u svojoj Dubravki želeći odvratiti društveni život od stranputice na kojoj su: raskoš, kićenost, pohlepa za zlatom, moć novca i nadasve zanemarivanje svetosti braka. U drami Ipsipile, istaknula je Stojan, Junije Palmotić, kao i njegovi prethodnici otkriva u zaključnoj pjesmi povezanost dobrog braka i stabilne države. Dr Ideja slobode u kojoj nema mjesta nesličnim ženidbama našla je mjesto u pirnima drama gotovo svih dubrovačkih autora. Ta ideja uobličena u himnu predstavlja uzvišeni iskaz Gundulićeva aristokratskog republikanizma napretku kojeg doprinosi svaki pojedinac u društvu svojom dobrotom, istinoljubivošću, ljubavlju prema domovini, ljepotom duše i čestitim odabirom životnog partnera. Uzorna slika njihove međusobne ljubavi i poštenja ima dalekosežne posljedice i predstavlja sudbinu Republike. Drugim riječima, stabilni brakovi održavaju državu i najjači su njezin demografski poticaj.“