U Zagrebu je nakon kratke i teške bolesti 30. lipnja 2020. umro povjesničar i pisac Ivo Banac. Nakon što je u petak ispraćen sa zagrebačkoga Mirogoja, od danas počiva u grobnici svoga pretka Miše Vacchetija na Mihajlu in arboribus…nekoliko metara niže grobnica je njegova pradjeda Kuničića; malo iznad ona je Pitarevića…dio je to likova iz njegove osobne i obiteljske povijesti, ali i likova koje je unosio u svoje pripovijesti. U jednome svome tekstu o opjevanome lapadskome groblju napisao je: „Sveti Mihajlo moga djetinstva harmonija je boja, ljetne spržene trave na grobu dunda Miše, jesenskih mihojlica i jarkih matrikala na grobu pranona Kuničića. Onda su došli buldožeri i napredak.“
Pokojnik je bio rođen u Dubrovniku 1. ožujka 1947., ali je od 1959. živio u SAD; ondje je diplomirao povijest na sveučilištu Fordham u New Yorku, da bi potom magistrirao (1971.) i doktorirao (1975.) na sveučilištu Stanford u Kaliforniji. Godinama bio je redoviti profesor povijesti na prestižnome sveučilištu Yale u New Havenu (na katedri za povijest koja je vezana uz posebnu zakladu koja nosi ime Bradford Durfee) gdje je dvaput bio i dekanom koledža Pierson (Pierson College). Bio je, između ostaloga, upravitelj Instituta za jugoistočnu Europu na Srednjoevropskom sveučilištu u Budimpešti (1994.-1999.), glavni direktor Interuniverzitetskoga centra u Dubrovniku (2002.-04.), profesor povijesti na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (od 2008.), član predsjedništva i potom predsjednik Hrvatskoga helsinškog odbora (2007.-09.), predsjednik Liberalne stranke (2003.-05.), nezavisni zastupnik u Hrvatskome saboru; od 1990. godine bio je dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, bio je član Matice hrvatske.
Nećemo na ovome mjestu nabrajati sve njegove titule, funkcije i predmete interesa, ali iako je živio na drugome kontinentu, s domovinom je bio trajno povezan koliko redovitim posjetama, toliko i temama svojih istraživanja, među kojima se posebno ističu interesi za procese nacionalne integracije u 19. i prvoj polovini 20. stoljeća u Hrvatskoj i jugoistočnoj Europi te pitanja vezana uz raspad socijalističke Jugoslavije i odnose među balkanskim državama.
Uz doista iznimnu intelektualnu širinu i istraživačku znatiželju koja je u njegovoj osobi lako spajala na prvi pogled možda nepovezane teme i pitanja, neke od njegovih najboljih stranica napisane su upravo o Dubrovniku i Dubrovčanima. Kao što je rečeno, pokojni profesor Banac bio je član Matice hrvatske i surađivao je s našim ogrankom. Njegov poznati esej o Srbima-katolicima („Vjersko „pravilo“ i dubrovačka iznimka: geneza dubrovačkoga kruga Srba katolika“) objavljen u prvome broju obnovljene serije časopisa Dubrovnik iz 1990. godine, prema vlastitim je riječima bio pripremao za taj časopis još 1971. godine kao svoj prvi ozbiljniji tekst, ali do objave nikada nije došlo radi poznatih političkih razloga.
U Ogranku Matice hrvatske posebno smo ponosni na Bančevu knjigu Dubrovački eseji koja u biblioteci Prošlost i sadašnjost nosi redni broj 4. i čiji je urednik bio Miljenko Foretić, a koja je iz tiskarskoga stroja izišla početkom ljeta ratne 1992. godine. U toj su knjizi sakupljeni možda ponajbolji pokojnikovi tekstovi o Dubrovniku i to o onome malo proučavanome, postrepublikanskom, austrijskom Dubrovniku. Bančevo pisanje o Gradu mjestimično poprima gotovo dijalošku formu s djelom Luja i Iva Vojnovića, autorima koje je rado čitao i proučavao, a s kojima je vjerojatno štošta dijelio, ako ništa drugo onda stalnu čežnju za Gradom i za Ivovom „mojom dubrovačkom zemljom“. Samo predstavljanje knjige Dubrovački eseji koje je 11. srpnja 1992. radi sigurnosti moralo biti organizirano u prostorima tada još nedovršene nove crkve sv. Mihajla u Lapadu (toga se jutra još uvijek pucalo), bilo je poseban kulturni događaj, nabijen simboličkim značenjem u tom istodobno teškom i plodonosnome vremenu.
U predgovoru te knjige Banac je napisao: “Dubrovački je kraj, bez obzira radi li se o Pelješcu ili Gružu, Župi ili Konavlima, jedini komadić zemlje s kojim sam povezan ne samo grobovima, nego i jednim povlaštenim postojanjem. Jer Dubrovnik nije samo proslavljeni grad hrvatske kulture i znamenita merkantilna Republika, nego i onaj dio hrvatskoga naroda kojim su najmanje vladali tuđinci. Dubrovačka se samosvijest sama po sebi izdvaja, pa ova razmišljanja o Dubrovniku i nije potrebno opravdavati. Parva domus Ragusa, sed sufficit Orbi.”
Počivao u miru pod lapadskim čempresima u harmoniji boja i uz miris ljetne spržene trave na grobu dunda Miše !
I.V.
