Susret Feđe Šehovića s Dubrovnikom (treba li to uopće reći), nije bio tek kratki površni prolazak gradom, nego trajna fascinacija i snažno nadahnuće. Tim susretom kao književni stvaralac on je uspostavio mjeru vlastitog odnosa prema Gradu. Dubrovnik je mit i on se dobrovoljno stavio u službu toga mita, doživljavajući ga kao skupocjenu bjelokosnu posudu posvajanu svakim novim naraštajem, bogatu značenjima, bogatu poviješću, bogatu simbolikom koju će on ispuniti i aktualizirati nekim novim ljudskim sudbinama, prije svega vlastitom. Moj susret s Feđom Šehovićem i njegovim stvaralaštvom dogodio se prije točno pola stoljeća tek nakon što sam diplomirala u istom gradu u kojem je i Feđa diplomirao postavši profesor iste struke kao i ja. On u punoj zrelosti života profesionalnog i privatnog, a ja tek na njegovu pragu. Ono što sam tada zamijetila bio je mladenački entuzijazam i spisateljska strast koja je progovarala iz cijelog njegova bića. Strastveno pisanje stil je kojeg karakteriziraju intenzivne emocije, žar i uvjerenje preneseno riječima. U tom pismu dodiruju se i izražavaju snažni osjećaji. Onaj koji piše sa strašću svom pisanju daje jednu novu dimenziju, a svojoj priči, drami, romanu osigurava dubinu, ali daje i neslućenu lakoću koju čitatelj ne može da ne osjeti. Govorio mi je s radošću o temama u koje je bio proniknuo, pisci obično skrivaju svoje nove književne projekte, na protagoniste svojih knjiga osvrtao se kao da su zbiljski ljudi i često se s njima identificirao. Nikad neutralan, Feđa ne skriva svoju nazočnost ne samo misaonim intervencijama, nego u svojim uradcima često progovori jezikom svojih likova. U tom svijetu gospara i đandara, gradskih marginalaca i porporelaša, humanista i disidenata, koji međusobno komuniciraju često karikaturalnim dubrovačkim kolokvijalnim govorom (primjer. On “lega foje od prve pađine…”), prepoznajemo, prije svega, šehovićevsko činjenje padzara s isluženim mornarima, gradskim njuškalima i doušnicima, poluinteligentima i kvazi urotnicima, “siđelunima” i protuhama, čudacima i čudakinjama koji po kantunima premljevaju društvene afere i privatne kundurarije. Šehovićev curriculum vitae nije spektakularan kao što su to često životi njegovih junaka. Ne podudara se ni s uzbudljivim i dinamičnim životopisima američkih pisaca; on je kao tipičan hrvatski pisac cijeli svoj život bio i ostao uz knjigu, uz teatar i uz Dubrovnik. U povijesnoj višeslojnosti duše grada i njegovu kontinuitetu postoje, doduše, i fragmenti koji su Šehoviću smetali, ali je on, usprkos ideoloških razmimolilaženja i različitosti – sam postao dijelom priče o Gradu, pa i njezina literarnog nasljeđa. Čak i kad se njome poigrava u svojim neobičnim reinterpretacijama, Šehović sebe drži logičnim izdankom dubrovačke književne tradicije. Izravna asocijacija na Vojnovićevu Trilogiju Šehovićeve Tralalalogije predstavlja spisateljsku strategiju u kojoj on stare vrijednosti provjerava na svojim književnim matricama. Svjedočila sam dramatičnim razdobljima njegova života koja su mu iscrpljivala životnu energiju, prije svega bolest i smrt talentiranog i svestrano umjetnički obdarenog sina Mara. Ali Feđu ću ipak, ponajprije, pamtiti po stvaralačkom žaru koji je isijavao iz njega u potkuplju Doma Marina Držića, njegovoj spisateljskoj i misaonoj radionici, u kojoj je proveo najkreativnije i najradosnije dane svoga života. Adio Feđa! Hvala Ti na iskrenosti, dobroti i prijateljstvu koje mi nikada nisi uskratio!
Slavica Stojan
