Ogranak Matice hrvatske u Dubrovniku prethodnih je dana Saloči od zrcala održao književnu večer pod nazivom Stara libra, nova vibra povodom 70. obljetnice svoga postojanja. Obljetnička godina tako je započela predstavljanjem izbora šest najuspješnijih re-izdanja – djela Luka Paljetka, Aide Cvjetković, Nade Skatolini i poljske autorice Wisławe Szymborske.
Ivan Viđen, sudionik ove književne večeri, na samom početku istaknuo je da je upravo u Saloči od zrcala 1954. g. održana obnoviteljska sjednica na kojoj je bilo dvanaest članova radnika i deset članova suradnika. Neki od članova koji su bili su Vesna Barbić, Rafo Bogišić, Rudi Jelić, Nada Beritić, a od ranije su tu bili Jakov Matković, Luka Ivanković, Vinko Foretić, Josip Kosor, Branko Kovačević, Milan Asić, Frano Stjepović i drugi… Dodao je da su u svibnju iste godine održane su dvije sjednice Upravnog odbora i u prosincu prvi veliki javni događaj, književna večer posvećena Matošu. Vrlo važna je i odluka donesena 1955. na sjednici Odbora kojom se krenulo s izradom časopisa koji je pod naslovom Dubrovnik s prvim brojem krenuo krajem prosinca 1955. godine.
Jelena Obradović Mojaš predstavila je knjigu Pripovijesti o Gradu Nade Skatolini – vrijedno je štivo memoarske proze o Gradu. S gospođom Nadom Skatolini vezivalo je nježno prijateljstvo i lijepa druženja u njenom stanu u palači kraj crkve svetoga Vlaha. Ova knjižica predstavlja šetnju gradskim ambijentima u rasponu od 1920-tih do 1960-tih u kojem je bogata urbana memorija.
Ivan Viđen zatim je govorio o knjizi Dubrovački Brodovlasnik Federiko Glavić. ”Knjiga je iz 2017. godine te je doista impresivna, a radi se o preko tristo stranica, s velikim vremenom i volumenom. Ovo je pripovijest o vitalnosti, borbi i napretku. Radi se o čovjeku s brojnom obitelji koji s 14 godina odlazi u Južnu Ameriku i preživljava te uspijeva u životu. Potom se obogatio i vratio u Dubrovnik sa ženom te izgradio Villu Dubravku nakon čega umire u dubokoj starosti poštovan od cijele zajednice pred Drugi svjetski rat. Ističem to jer su rijetki ljudi među nama i danas, a i onda koji su bili voljni svoj trud i muku staviti u službu zajednice. Naime, nije svrha bilo zgrtati dobit nego ulagati u zajednicu. On je veliki dobrotvor Dubrovnika i otoka Šipana. Ova knjiga je doktorska disertacija Aide Cvjetković, gdje se govori i o demografskim promjenama u 19. stoljeću, također ima i mali dodatak o Atlantskoj plovidbi. U njoj se nalaze 472 bilješke, pet tablica i 150 slikovnih priloga. Ovo djelo se čita kao i obiteljska povijest te je ovom knjigom ispravljena jedna nepravda u povijesti gdje je Federiko Glavić zaobiđen u literaturi” .
Davor Mojaš dotaknuo se zbirke pjesama Sretna ljubav poljske autorice Wislawe Szymborske za koju je rekao da je to najmanja i najslađa knjiga koja je bila izdavački izazov. ”Format je sličan malom brevijaru. Ovo je knjižica za uspomenu s porukom, umjesto s figom u džepu, idete s knjigom u džepu. Naime, svaka knjiga ima svoju boju, a i ova spada u besprijekorne uređene knjige. U prilogu su objavljenje 42 njezine pjesme, a ono što je posebno je to da su se hrvatski čitatelji susreli s njom u časopisu Dubrovnik 1996. godine nakon što je dobila Nobelovu nagradu.” govor citirajući spisateljicu: „Ja sam staromodna i mislim da je čitanje knjiga najveličanstvenija razonoda koju je ljudska vrsta do sada osmislila!“.
Okupljenima se ponovno obratila Obradović Mojaš predstavivši ponovljeno izdanje slikovnice Luka Paljetka za djecu o Marinu Držiću kojom se među najmlađom čitateljskom publikom afirmirala kultura knjige. Zatim je govorila o knjizi Dubrovnik, moj Grad. Ta knjiga lirske proze predstavljena je 2012. godine. Ova knjiga koja je i monografija i vodič i spomenar i dnevnik i memoarsko libro i knjiga proze i slikopisnica i očevidnik i lirska avantura literaturom zatravljena notara koji grad o kojem piše u dušu pozna i priručnik i rječnik i „knjiga hvalnica“ – kako kaže Paljetak – „jer to i hoće i mora biti“.
Foto: Dulist
